Uvod
Odgoj djece kao specifična djelatnost i neobično važna pedagoška praksa podrazumjeva interakciju između roditelja i djece u kojoj se uspostavlja proces strogo određenih sadržaja intencionalno usmjerenih ka dobro znanom cilju.
Već vijekovima pominje se mogućnost pogubnih djelovanja loših odgojnih stavova i pristupa na psihosocijalni rast i razvoj djeteta ali je tek u posljednjih pedeset godina razvijen i ustoličen vrlo razuđen teorijski pristup izučavanju i definisanja odnosa između odgojnog procesa i razvoja psihopatologije.
Sva ova istraživanja sugerišu i potvrđuju stavove da pogrešno vaspitanje može donijeti niz oštećenja na emocionalnom, kognitivnom i socijalnom aspektu razvoja jedinke te samim tim i do formiranja niza psihopatoloških fenomena i pojava kao što su depresija, shizofrenija, suicid, narkomanija, itd.
Savremena psihološko-psihijatrijska leksika obogaćena je sasvim novom terminologijom i teorijskim definicijama kao što su „psihosomatska porodica“, „nedostatak emocionalne topline“, „pretjerana kontrola“, „favorizovanje siblinga“, „prezaštitnička majke“, koju posebno koristi Parker.(1)
Po Perrisu A. Miller prva, sasvim opravdano, uvodi u psihijatrijsku terminologiju sintagmu „crna pedagogija“ u kojoj sama autorica vidi pozadinu za razvoj ozbiljnih psihopatoloških fenomena a posebno narkomanije.(2)
Kako iznosi Coombs i mnogi drugi autori kao što suAnderson, Gynn vrlo kritički se govori o stilovima odgoja koji se mogu povezati sa niskim ili previsokim dozama ispoljavanja agresivnosti kod djeteta, slabo kontrolisanim impulsima, nezrelošću, osrednjošću svih sposobnosti, naglašenom potrebom vezivanja za socijalno manje vrijedne grupe, što se može tretirati i tumačiti kao stimulišući faktor i naglašena predispozicija za ulazak u tragični cirkulus viciosus zloupotrebe droga.(3,4,5)
Materijal i Metod
U naše istraživanje uključili smo pedeset porodica nerkomana tj. adolescenata ispitanika sa problemom zavisnosti od droga i pedeset adolescenata ispitanika za koje se sa više ili manje pouzdanosti moglo tvrditi da nikada nisu imali nikakav kontakt s drogom.
Ispitanici Eksperimentalne i Kontrolne grupe bili su djeca iz kompletnih porodica, dakle sa prisustvom oba biološka roditelja, jer smo namjerno htjeli u ovom istraživanju zaobići varijablu „razorenog doma“, nepotpune porodice, itd.
Prosječna starost ispitanika Eksperimentalne grupe bila je 21,3 godine dok su ispitanici kontrolne grupe bili nešto stariji, tj. 22,2 godine.
Kao instrument korišten je samo dio upitnika EMBU (Egna Minnen Betrafende Uppfostran), koji je konstruisao Perris a govori o „ličnom sjećanju o odgojnom ponašanju“ naših roditelja. Od ovog upitnika korištena su samo dva završna pitanja.(2)
Oba pitanja (A i B) su sa ponuđenim odgovorima u četri varijateta i odnose se na dosljednost i strogost u odgojnim pristupima roditelja ispitanika a po sjećanju i procjeni samih ispitanika.
Pitanja:
A.Mislim da su moji roditelji u pogledu moga vaspitanja bili:
1. Krajnje dosljedni sa skoro nepokolebljivim principima
2. Najveći dio vremena dosljedni
3. Praktično nedosljedni
4. Krajnje nedosljedni, mjenjali su principe od prilike do prilike
B.Mislim da su moji roditelji u pogledu moga vaspitanja bili:
1. Veoma strogi
2. Strogi pretežno
3. Ne naročito strogi
4. Uopšte nisu bili strogi, mogao sam raditi šta sam htjeo
Rezultati
Prema procjeni ispitanika obje grupe u najvećem broju slučajeva njihovi roditelji su „najveći dio vremena ponašali dosljedno“. Prema Grafikonu br. 1 vidimo da su za tu vrstu dosljednosti najveće skorove postigli roditelji kontrolne grupe s tim da je majka ove grupe postigla veći skor i od oca tj. svoga supruga.
Roditelji kontrolne grupe, takođe, postižu veće skorove u „krajnje dosljedan sa nepopustljivim principima“ s tim da u ovom roditeljskom paru dominira otac i postiže značajno viši skor u odnosu na svoju suprugu.
Na istom grafikonu vidimo postignuće viših skorova roditeljskog para narkomana u ocjeni „praktično nedosljedni“ tj. u toku odgojne prakse roditelji narkomana pokazali su izrazitu nedosljednost s tim da je otac narkomana postigao veće skorove i od majke narkomana tj. svoje supruge.
„Krajnja nedosljednost“ je takođe značajno više ispoljena kod roditelja narkomana s tim da su sada majke narkomana postigle veće skorove od očeva narkomana tj. svojih supruga.
Iste vrijednosti možemo pratiti kroz numeričke i procentualne odnose pa vidimo u Tabeli 1. da je samo jedan otac Kontrolne grupe (po mišljenju njegovog djeteta) bio u odgojnom pristupu krajnje nedosljedan dok u Eksperimentalnoj grupi srećemo čak 7 ovakvih očeva.
Ove vrijednosti uvećane za po jedan ajtem srećemo i kod majki što je vidljivo u Tabeli 2.
Vidimo iz Grafikona 1. i Tabele 1 i 2 da su se porodice „podjelile“ te da su prve dvije mogućnosti i varijeteta doslednosti pripali porodicama nenarkomana dok su druga dva varijeteta („Praktično nedosljedni“ i „krajnje nedosljedni“) pripali porodicama narkomana.
Aspekt „strogosti“ pratimo u Grafikonu br. 2 i odmah uočavamo da najveći dio roditelja obe grupe ispitanika nije bio „naročito strog“.
U ovoj varijanti pokazivanja strogosti u toku odgojnog procesa majke Kontrolne grupe postižu najveće skorove u odnosu na preostala tri roditelja.
Roditelji kontrolne grupe uopšte nisu bili strogi niti su „skoro terorisali“ svoje dijete. Ovaj čisti „vaspitni terorizam“ pripada, u rezultatima koje smo mi dobili, samo roditeljima narkomana sa značajno većim postignućem skorova oca narkomana u odnosu na majku narkomana.
„Pretežnu strogost“ više su praktikovali roditelji kontrolne grupe sa dominacijom oca.
Konačno imamo i četvrti oblik strogosti tj. njeno potpuno odsustvo tako da su djeca „mogla raditi što su htjela“. Vidimo značajnu razliku u postignućima skorova kod narkomanske porodite u odnosu na nenarkomansku. U ovoj porodičnoj narkomanskoj grupi, čudnom i kontraproduktivnom odgojnom praksom koja je potpuno lišena strogoće, mnogo više se služio otac te porodice nego majka.
Numeričke i procentualne vrijednosti potvrđuju prethodno komentarisane rezultate pa u Tabeli br. 3 vidimo da su očevi narkomana u sedam slučajeva ostali svojoj djeci u sjećanju kao „vema strogi i terorizirajući“ dok ovakve uspomene imaju samo dva ispitanik kontrolne grupe. Isti aspekt kod majki kontrolne grupe uopšte nije prisutan a kod majki eksperimentalne grupe srećemo ga u tri slučaja. Vidi tabelu br. 4. Na istoj ovoj tabeli vidimo veliku razliku u prihvatanju odgojnih stavova koji su lišeni minimuma strogoće, između majki eksperimentalne i kontrolne grupe. Majke narkomana vrlo često su se služile (skoro svaka treća u ispitivanom uzroku) stilom „neka djeca rade što im je volja“ dok ovu vaspitnu orijentaciju nalazimo samo u dva slučaja nenarkomanskih majki.
I u aspektu strogosti nalazimo polarizaciju. Vidljivo je i u Grafikonu br. 2 kao i Tabelama 3 i 4 da porodice narkomana zauzimaju obe krajnje tačke u kontinuitetu četri moguća varijeteta. Ove su porodice ili „veoma stroge i terorizirajuće“ ili uopšte nisu stroge pa djeca „mogu raditi što hoće“.
Diskusija i zaključak
Iz rezultata našeg istraživanja vidimo da narkomanski roditeljski par ispoljava mnogo veću nedosljednost u odgojnim principima (prema viđenju i procjeni njihove djece) u odnosu na roditeljski par nenarkomanskih porodica.
Roditelji narkomana, takođe, pribjegavaju „vaspitnom terorizmu“ gdje kroz naglašeno stroge odgojne stavove terorišu svoju djecu i na taj način podspješuju kod njih pojavu devijantnih ponašajnih obrazaca pri čemu treba u ovom slučaju ukazati na dominaciju oca nad majkom u postignutim skorovima.
Neuravnoteža odgojnih stavova (po pitanju strogosti) očito kod roditeljskog para narkomanovih roditelja oscilira između dva krajnje nepovoljna ekstrema, strogosti i potpunog odsustva strogosti (pa su djeca u ovom slučaju „mogla raditi što su htjela“).
Dva bitna principa u svakom odgojnom pristupu dosljednost i strogost u našim rezultatima ukazuj se kao materijal s kojim mnogo bolje operišu nenarkomanske porodice što se uklapa u rezultate dosadašnjih istraživanja u svijetu.
Ovim se potvrđuje odavno usvojeno pravilo da nedosljednost i rigidna dosljednost ali i tiranija strogosti i lažnog liberalizma ili njegovog potpunog odsustva, imaju visok potencijal rizika za efikasno i uspješno vođenje odgojnog procesa.
LITERATURA
1. Parker G. Parental Overprotection. Grune and Stratton, 1983, (120-184) New York
2. Perris C, Jacobson L, Lindstrom H, Von Knogging L, Perris H, Development of a new inventory for assessing memories of parental rearing behavior. Acta Psychiatrica Scandinavica 1980, 6:265-274
3. Coombs HR, Landsverk J. Parenting Styles and substance Use during Childhood and Adolescence. Journal of Marriage and the Family 1988, 50: 473-482
4. Anderson RA, Henry SC. Family system characteristics and parental behaviors as predictor of adolescent substance abuse. Drug Forum, 1994, 29: 405-420
5. Glynn JT. Adolescent Drug Use and the family environment: A review. Journal of Drug Issues 1984, 2:271-295.
Tópico: Uvod (Lida 2230 vezes)